Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Lokalni izbora kao popis stanovništva u BiH
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Lokalni izbora kao popis stanovništva u BiH

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 08. oktobar 2008.
Lokalni izbori u BiH održani su 5. oktobra, ali imajući u vidu strukturu ove vrlo specifične zemlje i duboke unutrašnje međunacionalne podele i, ništa manje značajno, prateći poruke ključnih aktera na političkoj sceni – može se reći da ovi izbori predstavljaju tek «probnu vožnju» za zauzimanje startnih pozicija za opšte izbore koji će biti održani kroz dve godine. Iako održani u relativno mirnoj klimi i donekle podnošljivoj međunacionalnoj atmosferi, i ovi lokalni izbori predstavljali su potvrdu da je BiH duboko podeljena zemlja, u kojoj se političke partije bore isključivo za naklonost birača unutar nacionalnog korpusa iz kojeg same potiču. No, to se moglo i očekivati, a ako se ko nečemu drugome nadao, onda taj, u najmanju ruku, ne poznaje elementarne pretpostavke na kojima počiva BiH.

Sitni «uspesi» novih «multietničkih» partija

Drugim rečima, rezultati izbora predstavljaju još jednu ozbiljnu potvrdu dijagnoze s kojom se BiH nosi trinaest godina nakon trogodišnje kliničke smrti: oni koji su mislili da se u BiH na ovim izborima može pojaviti barem jedna velika i uspešna «multietnička» partija, dakle, partija koju će podjednako kao svoju doživljavati veliki broj i Srba i Bošnjaka i Hrvata – i ovoga puta su debelo pogrešili. 

Čak i skromni «uspesi» partija koje se najviše predstavljaju kao «multietničke» u BiH samo su sitni izuzeci koji potvrđuju malo pre pomenuto pravilo. Elem, Narodna stranka «Radom za boljitak» koju su osnovali hercegovački biznismeni Lijanovići, najviše uspeha imala je na području zapadne Hercegovine, gde je u nekoliko opština uspela da parira HDZ-u BiH, partiji koja je i sada odnela ubedljivu pobedu među Hrvatima u zapadnoj Hercegovini i srednoj Bosni, te ostaje vodeći činilac hrvatske politike u BiH.

Pomenuta NS «Radom za boljitak» uspela je tek u nekoliko opština RS kao i u opštinama u Federaciji BiH sa apsolutnom/relativnom bošnjačkom većinom da osvoji nešto odborničkih mandata, ali ni blizu onom broju na osnovu kog bi se mogla smatrati makar donekle uticajnom i među Srbima i Bošnjacima u «njihovim» opštinama. Druga deklarisana «multietnička» partija po imenu «Naša stranka», čiji je osnivač oskarovac Danis Tanović, nije zabeležila ni takav uspeh. Kao partija u čiju «svetlu» budućnost, zapravo, najviše veruju sarajevski liberali, «Naša stranka» uspela je da osvoji najviše mandata u delovima Federacije s bošnjačkom većinom, da se uz to «ugura» u Gradsku skupštinu u Sarajevu, dok je njena zastupljenost u hrvatskom biračkom telu i u RS ostala na nivou statističke greške. 

Rezultati ove dve partije ne treba da čude, tim pre što se niti jedna među njima ne izjašnjava o budućnosti zemlje čiji je politički ambijent jasno nacionalno diferenciran. Dok se, dakle, zna koje partije glasno pretenduju da zastupaju interese Srba, Bošnjaka i Hrvata, NS «Radom za boljitak» i «Naša stranka» prosto su odbile da se odrede prema stepenu zaštite kolektivnih nacionalnih prava, bazirajući svoje poruke gotovo isključivo na individualnim građanskim pravima: te partije, a pogotovo Tanovićeva «Naša stranka», kao svoj cilj promovišu interes «običnog čoveka» koji bi trebalo ponajpre da se ogleda u porastu životnog standarda građana i ekonomskom boljitku cele zemlje, ostavljajući po strani velike teme kao što su mehanizmi zaštite kolektivnih prava i ustavno uređenje BiH. Istine radi, NS «Radom za boljitak» se delimično razlikuje od «Naše stranke», povremeno se deklarišući za postojeći ustavni poredak, putem, recimo, imenovanje posebnog partijskog koordinatora samo za Republiku Srpsku; takođe, njene vođe znale su da koketiraju sa idejom trećeg «hrvatskog» entiteta u nameri da pridobiju hrvatsko biračko telo u zapadnoj Hercegovini. Međutim, i ta partija, kao i «Naša stranka», daleko otvorenije šalju poruku da će do relaksacije međunacionalnih odnosa u BiH kudikamo lakše doći ukoliko BiH ekonomski ojača i bude osetno popravljen životni standard građana. Oni, recimo, sada ne dovode u pitanje postojeće entitetsko uređenje BiH, ali ni kada stidljivo pominju novi ustavni model – njihove ideje ne idu dalje od naizgled pomirljive i pomalo isprazne rečenice da «dogovor o budućnosti BiH treba da bude plod kompromisa tri naroda». Zato ih ogromna većina «običnih» građana, posebno Srba i Bošnjaka, ni izbliza nisu prepoznali kao zaštitnike RS/ sledbenike programa regionalizacije BiH; a ni najveći deo Hrvata ih ne doživljava kao baštinike ideje trećeg, hrvatskog entiteta, odnosno kao političare koji barem imaju razumevanja za tu težnju.

Drugim rečima, u nameri da se strukturno razlikuju od svih ostalih, ove partije nisu ponudile potpuno jasnu perspektivu «običnim» građanima srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, jedino najavljujujući da će im ta perspektiva biti otvorena kada budu rešene njihove najveće socijalno-ekonomske nevolje. To je, dakle, sasvim obrnuto od ideje na kojoj počivaju poruke svih nacionalnih partija ili socijaldemokratskih partija s nacionalnim prizvukom: najpre rešiti nacionalno pitanje/nacionalna pitanja u BiH. Naravno, u ovom trenutku rešenje tog pitanja/tih pitanja nije ni na vidiku, jer se nacionalni koncepti međusobno isključuju u velikoj meri: srpske partije zahtevaju priznanje RS od strane bošnjačkih i hrvatskih partija; hrvatske partije sve odlučnije istrajavaju na zahtevu za hrvatskim «multietničkim» entitetom; bošnjačke partije traže restrukturisanje cele BiH.

Moglo bi se, prema tome, reći da ni srpske, hrvatske i bošnjačke partije ne nude potpuno jasnu perspektivu biračima među svojim sunarodnicima, no perspektiva «sužena» na odbranu postojećih ustavnih nacionalnih i individualnih građanskih prava, odnosno na «osvajanje» novih prava je, ipak, doživljena od strane ogromne većine tih birača kao koliko – toliko realistična, pa i sigurna u odnosu na ponudu novih «multietničkih» partija. 

Podatak da se više od 60 odsto poruka koje su uputile dvanaest najvećih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih partija tokom predizborne kampanje odnosilo na opšta politička pitanja, a ne na rešavanje komunalnih problema – zarad čega se, je li, lokalni organi vlasti i biraju – nedvosmisleno upućuje na zaključak da su se i građani na ovim izborima prevashodno rukovodili porukama koje su im upućivali čelnici i/ili vodeći ljudi tih partija, a tek u manjoj meri obećanjima kandidata za vodeća mesta u lokalnim upravama.

Bošnjačka homogenizacija oko SDA i Stranke za BiH

Među Bošnjacima, kao najbrojnijem narodu u BiH, ubedljivu pobedu odnela je Stranka demokratske akcije, povećavši broj načelničkih mesta u opštinama u Federaciji BiH sa 32 na 37. To, istovremeno, znači da će u najmanje isto toliko opština SDA pretendovati i na formiranje odborničke većine u opštinskim parlamentima, tim pre što je Stranka za BiH Harisa Silajdžića, koja je saveznik SDA, osvojila mesta u četiri opštine u Federaciji BiH. Silajdžićeva partija se obično označava kao gubitnik lokalnih izbora u ovom entitetu, ali se ne može reći da je poražena, pošto je, praktično, stekla uslove da zadrži lokalnu vlast tamo gde je i do sada imala. 

Pored toga, kada se saberu svi glasovi koje je osvojila na proteklim izborima, primetno je da Silajdžićeva partija nije zabeležila osetniji pad podrške. Pokazalo se, međutim, da sam Haris Silajdžić, otkako se pre dve godine vratio u politiku, za to vreme nije doprineo da i njegovoj partiji poraste rejting. Silajdžićevo delovanje među Bošnjacima najčešće je kritikovano kao besplodno i neprincipijelno: njegovi zahtevi u pravcu minimiziranja uticaja Republike Srpske u BiH po pravilu su jačali političke odgovore u Banjaluci od očuvanja autonomije RS do zahteva za izdvajanje iz BiH; manje – više uvijeno strani diplomati ukazivali su s negodovanjem na Silajdžićevu oštru nacionalnu retoriku, a onda kada bi Silajdžić bio pohvaljen iz međunarodnih krugova, kao prilikom dogovora sa Miloradom Dodikom o «policijskoj reformi» - bivao je prokažen od SDA i SDP BiH maltene kao bošnjački «izdajnik». Sve to, malo po malo, moralo je doprineti da Silajdžić na ovim opštinskim izborima ne može doneti svojoj partiji veći rejting od onoga koji je Stranka za BiH dosegla s njim pre dve godine na opštim izborima u BiH, odnosno bez Silajdžića na prethodnim lokalnim izborima pre četiri godine.

U međuvremenu, SDA je pod vođstvom Sulejmana Tihića, iako gubitnika od Silajdžića na izborima za bošnjačkog člana Predsedništva BiH pre dve godine, uspela da podigne svoj rejting i, praktično, učvrsti svoj položaj kao partija u kojoj relativna, ali ubedljiva većina Bošnjaka oseća svoje političko uporište. Šaćir Filandra, jedan od vodećih bošnjačkih intelektualaca, smatra da je ubedljivom pobedom SDA među Bošnjacima, Tihić trenutno porazio radikalne nacionalne i verske struje unutar SDA, u čije prethodnike se ubrajaju Bakir Izetbegović i deo vođstva koji se smatra bližim verskom poglavaru bosanskih muslimana Mustafi ef. Ceriću – nego što je to Tihić. Rezultat SDA pod vođstvom Tihića, Filandra smatra «najbitnijim bosanskim rezultatom ovih izbora». «Tihić nije lider, to sam neće i ne može biti, ali je preuzeo mesto prvog u Bošnjaka. Bošnjacima na poziciji prvog političara odgovara sistematičan, odmeren, ozbiljan, tolerantan, taktičan, pošten, hrabar, odlučan i uporan državnik», ocenjuje Filandra, kojem se ne može spočitati neobaveštenost o društvenim prilikama među Bošnjacima. Tim pre je, međutim, teško biti uveren da je za Tihićevo «isplivavanje» bitniji spoj osobina koje uz Tihićevo ime navodi Filandra, negoli izvestan taktički uzmak Tihićevih suparnika u SDA predvođenih Izetbegovićem mlađim; istim onima koji su pre dve godine manje-više otvoreno podržali Silajdžića protiv Tihića, pa se sada vratili Tihićevoj «taktičnosti» nakon mršavog uspeha Silajdžićeve svojevrsne «buldožer diplomatije». 

 

U takvoj vrsti «rivaliteta», drugoj po snazi partiji među Bošnjacima – Socijaldemokratska partija BiH Zlatka Lagumdžije – prostor za delovanje drastično je sužen. To pokazuje i blagi pad rejtinga Lagumdžijine stranke, koji se ogleda u smanjenju broja opština koje će voditi: sa 13 pre četiri godine na 9 do narednih izbora.

Posmatrano sa srpske strane razlike između trojice vodećih bošnjačkih lidera, a naočito između Tihića i Silajdžića, danas postoje jedino u taktičkim potezima kojima se služe u međusobnoj borbi za učvršćivanje svog položaja. Ako je, recimo, između Tihića i Silajdžića pre dve godine bilo ozbiljnijih koncepcijskih razlika – one se, praktično, danas gotovo i ne ispoljavaju. Štaviše, Silajdžićevi istupi u Generalnoj skupštini UN i Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope, s jedne strane, i Deklaracija SDA, s druge strane, deluju kao dobro sinhronizovani politički potezi: dok Silajdžić poziva velike sile «da ne dozvole legalizaciju genocida u BiH», nazivajući RS «genocidnom tvorevinom», u Deklaraciji SDA se traži vraćanje (pred)ratnog Ustava Republike BiH «ukoliko Dejtonski sporazum ne bude sproveden». 

SNSD-ov «prodor na istok» i SDS-ova «odbrana»

Suočeni sa takvim nastojanjima iz Sarajeva, srpski birači u Republici Srpskoj ponovo su najviše poverenja ukazali Savezu nezavisnih socijlademokrata koju vodi premijer RS Milorad Dodik, što ukazuje na procenu da Srbi u RS i dalje smatraju da interese RS Dodik i njegovi najbliži saradnici uspešnije zastupaju od drugih partija. 

Nakon ovih izbora, SNSD će kontrolisati gotovo dve trećine opština u RS, što znači da će u njima imati svoje direktno izabrane načelnike opština i verovatno odborničku većinu uz pomoć dosadašnjih koalicionih partija na republičkom nivou: Partije demokratskog progresa(PDP) Mladen Ivanića, Socijalističke partije(SP) i Demokratskog narodog saveza(DNS). No, retko gde su ove partije nastupale zajedno, šta više negde su pojedine među njima nastupale u koaliciji sa opozicionim SDS-om. Tačnije, bilo je svih mogućih kombinacija, izuzev koalicija «ljutih» rivala SNSD-a i SDS-a. 

Tako su socijalisti, bez pomoći SNSD-a, uspeli da sačuvaju vlast u Foči, a u Bosanskom Brodu uz pomoć Dodikove partije. PDP je izgubio sva tri načelnička mesta koja je do sada imao, zbog čega je proglašen jednim od gubitnika ovih izbora u RS, mada je povećao broj odbornika u Skupštini Grada Banjaluka i u još nekoliko manjih opština, čime je amortizovao pad rejtinga u drugim sredinama, pa i u velikim gradovima kao što je Doboj. Šta više, Mladen Ivanić je izračunao, pošto je sabrao glasove PDP-a u svim opštinama, da je njegovoj partiji skočio rejting za nekih 3-4 odsto u poslednjih dve godine.

Ipak, rast rejtinga među tzv. malim partijama najuočljiviji je u Demokratskom narodnom savezu, partiji koju su – ko se toga seća još – pre osam godina osnovali disidenti iz tadašnjeg Srpskog narodnog saveza koji je osnovala Biljana Plavšić nakon razlaza sa posleratnim SDS-om. U međuvremenu, Plavšićkin SNS se sasvim ugasio, a njeni disidenti su strpljivo gradili stranačku infrastrukturu, trudeći se da ih ne «usisaju» ni SNSD, ni SDS, profilišući se kao partija desnog centra, koja se, usput budi rečeno, nedavno «posestrimila» sa «Novom Srbijom» Velimira Ilića. U Prijedoru i u Zvorniku izgradili su snažna uporišta, ulazeći u savez nekad sa SDS-om, nekad sa SNSD-om. Njihov rezultat na ovim izborima mnoge je iznenadio: predsednik DNS Marko Pavić zadržao je mesto načelnika opštine i vlast u Prijedoru, a osvojili su i načelnička mesta u dve obližnje male opštine. Pored toga, u Banjaluci su, po broju osvojenih odborničkih mesta, izbili na treće mesto, iza SNSD-a i PDP-a, a ispred SDS-a. U Bijeljini je DNS, takođe, treći: iza SDS-a i SNSD-a, a ispred PDP-a. Napokon, u Zvorniku je DNS ostao na drugom mestu, što se, takođe, može smatrati velikim uspehom ako se ima u vidu da je ispred njih samo SNSD, a da je SDS pao s prvog na treće mesto po broju odbornika. Tako će, recimo, DNS činiti lokalnu vlast u Zvorniku sa SNSD-om, a u Bijeljini sa SDS-om. No, na ovakve koalicije, kao smo već pomenuli, nisu bile imune ni ostale tzv. male partije, ali je iz takvih kombinacija na proteklim lokalnim izborima DNS politički profitirao više i od PDP-a, a o drugim tzv. malim partijama(socijalisti, radikali, lokalne partije) da i ne govorimo.

U najvećem broju opštinama ovi lokalni izbori predstavljali su sudar kandidata SNSD-a i SDS-a, a u tom sudaru «deblji» kraj izvukao je SDS. Mereno brojevima, SNSD je uspeo da preotme SDS-u osamnaest manjih opština na istoku i grad Prnjavor na zapadu RS, dok SDS nije preuzeo nijednu opštinu od SNSD-a, šta više u Banjaluci su, na prilično neozbiljan način, propustili priliku i da kandiduju protivnika dugogodišnjem gradonačelniku iz redova Dodikove partije. No, u SDS-u imaju razloga da budu zadovoljni što su uspeli da sačuvaju vlast u Doboju i u Bijeljini: SNSD je priznao da je na ta uporišta SDS-a – u kojima niko drugi od 1990. godine nije imao vlast – koncentrisao najviše kapaciteta u kampanji, ali i SDS je, takođe, priznao da je upro sve svoje snage ne bi li «odbranio» Doboj i Bijeljinu. 

Nakon svega, može se reći da je SNSD veliki pobednik lokalnih izbora u RS, a da je SDS izgubio ne baš beznačajan deo moći koju je do sada imao na istoku RS, ali – naizgled zvuči paradoksalno – nije zabeležio značajniji pad podrške. Naprotiv, zahvaljujući velikom odzivu birača na istoku RS(oko 60 odsto), SDS je čak zabeležio blagi rast broja glasova, naravno blaži od rasta glasova datih SNSD-u. Drugim rečima, obe ove partije u naredne dve godine čeka ono što se naziva «radom na terenu» ukoliko žele da zadrže, odnosno preokrenu pomenute trendove. 

SNSD-ov «prodor na istok» posledica je više faktora, među kojima, sasvim sigurno, najsnažniji faktor predstavlja agresivni angažman Milorada Dodika u protekloj kampanji. Gotovo da nije bilo dana u poslednjih mesec dana kampanje da Dodik nije bio u poseti nekom od mesta na istoku i svuda je uverljivo, a nekada i uvredljivo mahao obećanjima: u malim opštinama obećavao je stotine hiljada evra iz republičkog budžeta, a u većim mestima obećavao je milione evra investicija. Svoja obećanja vezivao je isključivo za podršku lokalnih birača kandidatima SNSD-a, a nije se libio ni da «upozori» da će u opštine u kojima SDS pobedi – stići samo ono što je obaveza republičkih vlasti, dok je nekima čak otvoreno zapretio da «neće dobiti ništa» ako ne glasaju za kandidate SNSD-a.

Ipak, teško je verovati da su Srbi na istoku RS iz straha glasali za SNSD u većoj meri nego do sada. Pre bi se reklo da je deo birača na siromašnijem istoku RS prosto odlučio da da šansu Dodiku da ispuni deo obećanja, kako bi se barem ublažila nemaština u nizu malih opština koje se prostiru od «granica» Semberije do kraja istočne Hercegovine. Istovremeno, birači na istoku RS u većini slučajeva nisu tako lako uskraćivali podršku SDS-u, čak ni u Trebinju , gde je SNSD-ov načelnik opštine sačuvao svoje mesto sa nepuna četiri odsto prednosti u odnosu na SDS-ovog kandidata, mada su, s druge strane, birači u centru istočne Hercegovine SDS-u gotovo prepolovili broj dosadašnjih odborničkih mandata. Ipak, retke su opštine na istoku RS u kojima su kandidati SNSD-a i SDS-a pobeđivali jedni druge sa značajnom razlikom. Obično je reč o nekoliko procenata razlike, a u nekim slučajevima i o sitnim postocima, poput opštine Istočna Ilidža, u kojoj je dosadašnji SDS-ov načelnik izgubio od političkog «anonimusa» iz SNSD-a sa svega dvadesetak glasova razlike. No, tu je poraz bio utoliko teži, jer je zamenik predsednika SDS-a bio njihov lokalni kandidat. S druge strane, i SNSD-u je teško pao poraz u Bijeljini, gde su polagali možda najviše nada, s obzirom da je njihov kandidat jedan od najuglednijih biznismena u RS i BiH. No, stvar neubedljive procene i obećanja na kraju kampanje datom lokalnim Bošnjacima da će njihovo povratničko naselje Janja dobiti status opštine – koštali su poraza SNSD-ovog kandidata: uprkos podršci lokalnih ogranaka bošnjačkih partija, lokalni Bošnjaci ni uprkos pomenutom obećanju, nisu glasali u očekivanom broju za SNSD-ovog kandidata. Nije, dakako, ni SDS ranije bio imun na podršku Bošnjaka, ali im, barem, zauzvrat nisu nudili opštinu, ako ništa ono zbog toga što se takva ponuda među srpskim biračima u toj istoj Janji – a to je nekoliko hiljada prognanih Srba iz Federacije BiH koji su se skućili pored bošnjačkog dela te varoši – doživljavala, u najmanju ruku, kao nerazuman ustupak lokalnim Bošnjacima.

Posle svega, posebno će biti interesantno u kojoj bi meri «polarizacija» među Srbima na SNSD i SDS mogla uticati na srpsku strategiju u odbrani interesa RS. Drugim rečima, pitanje glasi: u kojoj meri bi mogao nastradati opšti nacionalni interes srpskog naroda u RS – a on bi se mogao definisati kao težnja za što snažnijom samostalnošću unutar BiH i oslanjanje na političku pomoć Srbije – u nastavku borbe između SNSD-a i SDS-a za prevlast među Srbima?

Prvi odgovor na to pitanje mogao bi da stigne iz Brčkog, gde su na izborima za Skupštinu distrikta srpske političke partije nastupale u dve kolone: u prvoj je bio SNSD, a u drugoj koalicija SDS-a, PDP-a, DNS-a i radikala. Ova koalicija je bila znatno nadmoćnija od SNSD-a, a obe su bile slabije plasirane od Socijaldemokratske partije BiH Zlatka Lagumdžije, kojoj većinski Bošnjaci u Brčkom ubedljivo najviše veruju i koja je do sada bila vodeća vladajuća partija u distriktu. Dobar znak je što su se vođe SNSD-a, SDS-a i PDP-a, Milorad Dodik, Mladen Ivanić i Mladen Bosić – ovaj poslednji je bio i nosilac liste koalicije u Brkom i pojedinačno je dobio najviše glasova u distriktu – već drugog dana nakon izbora usaglasili da zajedno istaknu kandidaturu za novog gradonačelnika Brčkog (gradonačelnik se bira posredno, glasovima većine poslanika u Skupštini distrikta, uz dogovor sa bošnjačkim i hrvatskim poslanicima, op. a.). To jednostavno uviđanje da su politički Srbi u zbiru znatno jači od vodeće bošnjačke partije i da zajedno mogu doći do značajnog uticaja na prilike u Brčkom – a što do sada nije bio slučaj – može biti znak da su politički Srbi konačno shvatili da, kada je reč o pitanjima od vitalnog nacionalnog značaja, više mogu postići zajedničkim nastupom, nego partijskim soliranjem. Tim pre kada je reč o Brčkom, jer strani diplomati zajedno sa visokim predstavnikom Miroslavom Lajčakom zahtevaju da što pre bude donesena odluka o budućem statusu ovog «kondominijuma». Izvesno je da su američki diplomati skloni podršci rešenju koje zahtevaju bošnjački političari: da Brčko dobije status autonomne jedinice čije bi se nadležnosti gotovo graničile sa nadležnostima entiteta. Srbi su isticali zahtev da Brčko distrikt ostane jedinica lokalne samouprave, prema kojoj RS i FBiH imaju ista prava i obaveze, kako je to predviđeno i Konačnom arbitražnom odlukom za Brčko.

No, taj srpski zahtev biće, sasvim sigurno, mnogo ozbiljnije shvaćen ukoliko sve relevatne srpske političke partije u Brčkom , a pogotovo sve institucije RS, snažno i jedinstveno stanu u odbranu svog stava. 







 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner